Prvi vikend februara 2012.godine je Kreševu i našem društvu, ULD “Tetrijeb Gunjani”, donijelo novog heroja. Skoro mitska priča je kružila nakon tog vikenda, 4. i 5. februara po Kreševu.
Priča koju čitate donosi nam prikaz vječne borbe između čovjeka i prirode, primjer humanosti, odvažnosti i hrabrosti.
Snijeg koji je zatrpao našu državu, a samim time i naš gradić, je pokazao surovu stranu prirode. Borba između čovjeka i snijega je pokazala svu snagu prirode. Ali i u tome se našao pojedinac koji je odlučio prkositi i odnijeti bar jedan poen u igri između čovjeka i prirode. O čemu se radi?
Zijo Handžić, radnik Šumarije Kreševo, je 3.februara pošao na posao, prema planini Lopati, ne sluteći da će u slijedećih tri dana srahovati za svoj život. Snijeg koji je napadao je doslovno zablokirao kontejner u kojem je Zijo provodio svoje vrijeme na mjestu čuvara šumarskih mašina u rejonu Kozinovih stanova. Kada je shvatio da sam neće moći nazad u Kreševo, putem mobitela je pozvao pomoć i čekanje je počelo...
Pero Lukić, ugledni lovac,član ULD “Tetrijeb Gunjani”, i uspješni poduzetnik je pošao 4.februara od kreševskog ribnjaka prema Ziji Handžiću. U pohodu na istog Pero je koristio vozilo vlastite firme, tzv. Timberjack uz pomoć kojeg je polahko, ali sigurno išao prema cilju. No, prvog dana probijanja, nakon osam sati, je uspio preći razdaljinu koja se u normalnim uslovima prelazi za oko pola sata. Od kreševskog Ribnjaka je stigao do lovačke kuće na Mešćemi.
Bitka sa snijegom se nastavila drugog dana. Pero Lukić je nastavio sa upornim probijanjem kroz snijeg i smetove za koje kaže da su dostizali i po pet-šest metara visine. U sumrak drugog dana probijanja, a trećeg dana zarobljeništva Zije Handžića, Pero je konačno stigao do kontejnera u kojem je Handžić bio.
Zalihe vode i hrane su bile skoro na nuli, a sam Zijo je bio poprilično psihički i fizički iscrpljen.
“Kada sam došao, Zijo mi je samo odškrinuo vrata. Nije mogao da ih odškrine više od pola metra- metar. Jedva je izašao. Imao je pola konzerve hrane uz sebe. Odmah smo pošli nazad, da se Ziji pruži pomoć...”, priča Pero.
O samom početku probijanja Pero govori:
”Pošao sam sa mašinom, to je onaj Timberjack. Prvi dan sam išao. Nije bilo prtine, ni traga bilo čega... čovjeka, životinje.. samo snijeg. Prosječna visina snijega je bila metar i pol-dva metra, a na pojedinim mjestima smetovi su bili visoki i do pet-šest metara. Sve vrijeme sam se borio sa strahom da se na mene ne obruši snijeg koji je ostajao iza mene. Izbjegao sam nekoliko takvih situacija. Ipak sam nadvladao strah, jer je bitnije bilo pomoći čovjeku. Sve vrijeme sam bio izložen niskoj temperaturi jer je kabina na mašini otvorena, pa je sve vrijeme puhalo u mene i snijeg mi je zasipao kabinu.”
Izloživši sebe, svoje zdravlje i svoj imetak, Pero Lukić je dokazao da heroji nisu samo likovi iz bajki i priča o kraljevima i princezama. Ovim primjerom je pokazano da u današnje vrijeme kada vrijedi doktrina da je čovjek čovjeku vuk, ipak postoji ona vrsta ljudi koju možemo nazvati herojima i koji iskazuju svoje najbolje osobine. Pero Lukić je jedan takav čovjek. Uspješan na poslovnom planu, uspješan i cjenjen lovac iz porodice koja tradicionalno lovi, čovjek uspješan i na planu ljudskosti.
Ova priča nam pokazuje da dobri i hrabri ljudi nisu izumrli, te nam daje nadu u bolje sutra, a mlađim generacijama daje primjere iz lekcija ljudskog ponašanja, poštivanja tuđeg života i pomaganja ljudima u nevolji.
Topalović K.
